Cula su naelektrisala vrhove prstiju kojim sam joj doticao kozu i pratio besprekornu liniju glatkih ramena, tragajuci uzalud za malom, najmanjom greskom. Mirisala je na Indiju, na breskvu, na izvor, biseri su virili iz tek odskrinute skoljke njenih usana, osetio sam u bradi laki drhtaj, jeku jedne davne groznice za koju sam mislio da umire kad te obuzme i da se vise ne moze vratiti ako je jednom prebolis.
Da, zeleo sam je, jako sam je zeleo...
Dodirnuo sam joj mali prst na nozi, bezuspesno pokusao da nadlanicom uklonim beleg iz detinjstva sa njenog levog kolena, udubio se u cudni raspored sicusnih mladeza na tilu vitkih ledja...I trgao se.Uplasen...Koliko to na njoj ima tajnih mesta koja bih zeleo da poljubim? Ali ne sad. Jednom. Mozda...
Ja sam momak staromodan. Prevazidjen. Po mojoj religiji, moja zelja je samo pola zelje...
Lepo sanjaj, mali misu nabareni. Ko zna da li ces mi ikad vise biti tako blizu? Mozda cu se kajati, mozda cu morati da se napijem svaki put kad se setim ove noci...Neka...
Ako ikad budemo spavali zajedno, to ce biti onako kako sam zamislio. I kako Bog zapoveda. I niko nece spavati za vreme tog spavanja...
Laku noc, njene pospane oci...
S Tugom jednostavno treba umeti... Tuga je kao starica koja prodaje karanfile po kafanama, samo se uporno moraš praviti da je ne primećuješ pa će se kad tad okrenuti i otići, iako ti se u prvi mah čini da će zauvek cvileti kraj stola... I, pazi... Pokloniš li joj samo mrvicu pažnje neće se smiriti dok ti ne uvali čitavu korpu... I onda si gotov... Jer Tuga nikada ne zaboravlja lica galantnih mušterija... I nikada te više neće zaobići.
Đorđe BalaševićOdlučio je (na svoju odgovornost) da u životu postane Jedan Duhoviti Kockar I Svima Simpatičan Boem…
Đorđe BalaševićPrkoseći zakonu gravitacije,u njenom oku je blistala malena suza,
a onda se ipak otkinula i nestala putujući kraj nosića.
Znam,more je potopilo Atlantidu i krckajući stijene kao lješnjake išaralo lolkalnu planetu.
Brzaci lome turbine,a mutne velike rijeke nakrive šešir,pa potope Kinu i Indiju kao veliki bijes… I nikom ništa!
Ali,suza je kraljica! SUZA JE NAJMOĆNIJA VODENA SILA!
Ja već godinama znam ko sam. Put do zvezda je samo etapa kružnog puta do sebe i ako znaš prečicu nema potrebe da se puno lomataš po bespućima. Ne bato. Stigao si čim kreneš. Cilj nosiš skriven pod kaputom istetoviran na grudima kao metu. I eto ti... U tome je tajna. U tome je jedini trik.
Đorđe BalaševićPametni ljudi su već sve rekli o Prvim Koracima i na Zemlji i na Mesecu i teško da bih ja tu išta mogao da dodam. Jedino možda da tim koracima nikako ne smeš zakoračiti Od Sebe No to se verovatno podrazumeva. To i nije neka mudrost.
Đorđe BalaševićOdjebi, JNA...
Dao sam ti jednu dobru godinu života...
Najbolju, možda?
Veliki Vračevi Medicine rascepe grudi kao narandžu i spuste novo srce u njih (pažljivo, zatvorenih šaka, kao da vraćaju vrapčića u gnezdo), razdvoje skalpelom svetlo od tame u mutnom jezgru zenice, bajaju, pokretnu nepokretno, čudotvore na ljudima, pa opet, ni oni ne mogu da mi vrate moju otrgnutu devetnaestu....
Nikad više...
Ali...
Proklet da sam...
Ja sam bar imao dvadesetu. Dvadeset prvu. I još neke dvadeset-tridesete...
Za razliku od dečaka na čije crno uokvirene fotografije svakodnevno nailazim na predzadnjim stranicama štampe...
Oni ostadoše negde u devetnaestoj...
Zaljubljeni...
Zaigrani...
Zbunjeni...
Ne dospevši da svoje olovne vojnike razdvoje od olovnih zrna, koje su im Zli Starci tako bezbožnički podmetnuli u džepove...
Ne, Brate Kaine, ne zovi me u polje...
Ne mami me, zalud, da prošetamo minskim poljem, moj grešni sivomaslinasti brate...
Poturi nekog drugog Dobrovoljca na branike svoje nesposobnosti...
Okači drugu metu na svoje kartonske bedeme...
Nema Mojih u ovom Ratu Naših...
Ma znam...
Ne može to tek tako...
Čičak Izdaje se kači na sve strane. I meni će ga već neki mangup prilepiti na leđa, onako u prolazu, tapšući me po ramenu, tobož prijateljski...
Razmišljao sam o tome...
Koga izdati kad mi ostane da biram između nas dvoje?
I, žalim...
Ali prestar sam da bih izdao sebe, još jednom...
Zato odjebi, JNA...
Dosta je bilo...
Ko li će goreti u Paklu?
Oni što prodaju, oni što kupuju, ili oni što to gledaju a ćute? Uh, đavo će raditi u tri smene kad
mu naiđe naša generacija... Još malo pa nestalo...
Na Velikom Balkanskom Vašaru trguje se robusno, bez cenjkanja, načinom koji je još Atila
Hun doveo do perfekcije, ali mnogi nisu tu samo iz koristi...
O, nikako...
Mnogi su tu iz čistog zadovoljstva...
Ovo je narod Nebeskih Ratnika, Graničara Hrišćanstva, narod vojnički toliko superioran, da
par poslednjih ratova vodi sam protiv sebe, u nedostatku dostojnih protivnika...
Pa slušaj, pedeset godina apstinencije teško je palo?
Zarđali oklopi vitezova poraženih na Kosovu Polju žestoko su ulubljeni od silnog busanja u
grudi...
U duboki i zagonetni bunar njenog pogleda ubacio sam šapat jednog malog poljupca, kao sjajni srebrni novčić, ali on je zalutao negde na dugom putu do dna...
Sreća da ništa nisam poželeo...
Ja sam se, na primer, već gotovo potpuno privikao na sebe, a opet se neprijatno iznenadim svaki put kad stanem pred ogledalo...
Eh...
Strašno je kad ostariš, zaista... No, još je strašnije kad ostariš mlad.
Seite 1 von 7.
nächste letzte »
Data privacy
Imprint
Contact
Diese Website verwendet Cookies, um Ihnen die bestmögliche Funktionalität bieten zu können.