Upoznah se tada i sa nekom jevrejkom, madamom Eli, koja je imala jedno krasno dijete, malu „Rizi“ (Rakelu). Anđeoska glava tog djeteta silila je na ulici mimoprolaznike da se za njom obziru. Bilo joj je sedam godina, a imala je nesreću da je na jednu nogu malo hramala. Pogodim se sa gospođom Eli, da ću joj naslikati kćerkicu. Bila je velika zima te godine u Parizu : jaka studen i mrazevi. Gospođa Eli je stanovala dosta daleko od mog ateljea, na drugoj strani varoši, te je stoga nemoguće bilo da mala dolazi k meni svakog dana u deset sati izjutra. Dogovorimo se, prema tome, da će Rizi noćivati kod mene u ateljeu, tako da bih je zarana imao na raspoloženju. Mala je spavala kraj mene, kao moje rođeno dijete. Majka bi danju došla da je obiđe. Rizi je sa mnom objedovala, a večeravali smo svi zajedno kod njene majke.
Jednoga večera poveo sam Riziku sa sobom u tadašnju kafanu „Šale“, kod zvjezdarnice. Bio je to neki sasvim diskretan „cafe chantant“, koji je poslije zatvoren. Kad je predstava bila već pri kraju i publika počela da se razilazi, primjetim kod vrata neki naročiti kikot i gungulu. Kad sam se s djetetom progurao do izlaza, imao sam šta da vidim ! Kako bi ko izašao, nilo muško, bilo žensko, ili oboje zajedno, poklizili bi i ljosnuli na tle. Popustila zima, pa mjesto snijega, sipila sitna kiša, te se uhvatila tanka poledica. Tlo se, do duše, pod fenjerskom svjetlošću laštilo, ali na led niko ni promišljao nije, i otuda graja i veselost pred izlazom. Neki od gostiju poskakali u kočije, ali je većina morala kući pješke, i tako sklizanju i padanju nije bilo kraja. Pobojah se da i ja s malom ne odmjerim trotoar, pa u tren oka smislim kako da se ispomognem. Skinem s vrata svoju vunenu kravatu, te je obavijem oko jedne cipele, a drugu cipelu obavijem maramom. Malu dignem u naručje, i na taj način srećno prevalimo cio put i stignemo do ateljea.
Ubrzo dogotovih i Riziku. Njena je majka bila vrlo zadovoljna s mojim radom, pa da bi joj lakše bilo, isplatila mi pola honorara „u naturi“, a pola u novcu. Dobih tako pedeset butelja čuvenog vina „Lacrima Christi“, koje i sama bijaše na dar dobila od nekog pomorskog kapetana, rodom iz Napolja. To je vino bilo tako dobro, da ga je gaspar Medo vrlo rado pijuckao, pa je za svog poslednjeg boravka u Parizu dolazio skoro svaki dan k meni, „na čašu vina i čašu razgovora“.
