Na Mirnu bijaše gotovo prestao misliti. Velovi zaborava polako su maglili jedno ovalno lice, kosu. Ponekad, noću, kao nejako svjetlo iz duboke tame zaiskrile bi oči sa zlaćanim tačkicama na dužicama, dušom se zakotrljali biseri nekog davnog smijeha. Nasmiješio bi se u mraku, ni sretno ni tužno, s gotovo zaboravljenom sjetom. Ne dopuštajući mislima da se otmu i pohrle zaraslim stazama, promijenio bi položaj, ponekad pomislio- laku noć, uspomeno, i nastavio spavati.

Author: Nura Bazdulj-Hubijar