The last thing he ever said to me was, 'Just always be waiting for me, and then some night you will hear me crowing.
J.M. BarrieTags: fantasy classics young peter adult barrie j-m pan
You must carry on my spirit. It can no longer be carried by a god. It must be taken up by all of you. - Pan
Rick RiordanTags: pan
He was never more sinister than when he was most polite...
J.M. BarrieRemake the wild, a little at a time, each in your own corner of the world. You cannot wait for anyone else, even a god, to do that for you.
Rick RiordanTags: grover-underwood pan
All in a moment Hurlow forgot the beauty of the sounds and smelt fear. He smelt it as an animal smells it, the breath cold in his nostrils. He had read about Pan, a dead god who might safely be patronized while poring over a book in a London lodging, but here and at this hour a god not to be scorned. ("Furze Hollow")
A.M. BurrageAl fin y al cabo, ¿qué clase de ciencia es ésa, capaz de poner un hombre en la luna pero incapaz de poner un pedazo de pan en la mesa de cada ser humano?
Carlos Ruiz ZafónTags: hombre ciencia pan pobreza luna
In her fantastic mood she stretched her soft, clasped hands upward toward the moon.
'Sweet moon,' she said in a kind of mock prayer, 'make your white light come down in music into my dancing-room here, and I will dance most deliciously for you to see". She flung her head backward and let her hands fall; her eyes were half closed, and her mouth was a kissing mouth. 'Ah! sweet moon,' she whispered, 'do this for me, and I will be your slave; I will be what you will.'
Quite suddenly the air was filled with the sound of a grand invisible orchestra. Viola did not stop to wonder. To the music of a slow saraband she swayed and postured. In the music there was the regular beat of small drums and a perpetual drone. The air seemed to be filled with the perfume of some bitter spice. Viola could fancy almost that she saw a smoldering campfire and heard far off the roar of some desolate wild beast. She let her long hair fall, raising the heavy strands of it in either hand as she moved slowly to the laden music. Slowly her body swayed with drowsy grace, slowly her satin shoes slid over the silver sand.
The music ceased with a clash of cymbals. Viola rubbed her eyes. She fastened her hair up carefully again. Suddenly she looked up, almost imperiously.
"Music! more music!" she cried.
Once more the music came. This time it was a dance of caprice, pelting along over the violin-strings, leaping, laughing, wanton. Again an illusion seemed to cross her eyes. An old king was watching her, a king with the sordid history of the exhaustion of pleasure written on his flaccid face. A hook-nosed courtier by his side settled the ruffles at his wrists and mumbled, 'Ravissant! Quel malheur que la vieillesse!' It was a strange illusion. Faster and faster she sped to the music, stepping, spinning, pirouetting; the dance was light as thistle-down, fierce as fire, smooth as a rapid stream.
The moment that the music ceased Viola became horribly afraid. She turned and fled away from the moonlit space, through the trees, down the dark alleys of the maze, not heeding in the least which turn she took, and yet she found herself soon at the outside iron gate. ("The Moon Slave")
Tags: dance moon pagan pan pagan-gods
The other one he loved like a slave, like a madman and like a beggar. Why? Ask the dust on the road and the falling leaves, ask the mysterious God of life; for no one knows such things. She gave him nothing, no nothing did she give him and yet he thanked her. She said: Give me your peace and your reason! And he was only sorry she did not ask for his life.
Knut HamsunTags: pan knut-hamsun
The fractured self is not something that needs to be rectified fixed and made whole; by freeing thought of the blinkers of representation, the space of fracture, of multiplicity (as opposed to unity) becomes a powerful place and one from which the most radical ideas can emerge.
Ria BanerjeeTags: morality pan d-h-lawrence
Nakon što sam jednog prosinačkog dana 2001. u zagrebačkoj Nacionalnoj knjižnici prisustvovaoraspečaćenju pisane ostavštine Miroslava Krleže te sudjelovao u dugoj stručnoj raspravi o njemu, krenuo sam, zajedno s dijelom publike i sudionika, u piščev stan, gdje se upravo imao otvoriti Memorijalni prostor Miroslava i Bele Krleže. U dvorištu kuće na Gvozdu, dok sam zajedno s drugima cupkao na temperaturi od oko minus 10C po ledenu betonskom tlu i čekao gradonačelnika, iznenadilo me je mnoštvo meni nepoznatih ljudi o kojima sam od prisutnih kolega čuo da su iz kulturne administracije, državne i gradske, pa sam se u sljedećih pedesetak minuta - koliko nas je gradonačelnik pustio čekati - zapitkivao je li otvorenje moralo biti organizirano baš tako da među okupljenima bude barem dvije trećine kulturno neproduktivnih, a da se profesori, pisci i urednici osjećaju kao stranci.
Kad se gradonačelnik napokon dovezao do nas, nakon prigodne besjede (kojom nas je još desetak minuta zadržao u dvorištu), uveo u stan, uzvanici su ispunili primaću sobu u tolikoj masi da sam se pobojao kako će se deka između Krležina i donjega kata prosjesti, pa sam se instinktivno povukao u kut (gdje bi deka zacijelo bila izdržala i da su oni u sredini sobe propali kat niže). Tu sam se pak suočio s predmetom koji mi je privukao znatiželju te mi olakšao boravak u ambijentu koji je više od svega pobuđivao želju da se iz njega kriomice pobjegne.
Malo je reći da je neobični predmet bio radioaparat. Bila je to RIZ-ova glazbena kutija (kombinacija radioprijamnika, gramofona i magnetofona) u obliku oveće drvene komode s platnenim pokrovom preko ugrađenih zvučnika, s furniranim plohama i oštrim bridovima, tipičnima za ukus i dizajn ranih šezdesetih godina, kad su oble forme omiljene sredinom 20. stoljeća počele ustupati mjesto uglatima. Promrzao, umoran, pa i pomalo prestrašen okolnim žagorom, osamio sam se u kutu te se posvetio RIZ-ovu elektronskom čudovištu, privučen, istina, i Krležinim glasom koji je dopirao iz zvučnika i izgovarao tekst izvorno pročitan 29. ožujka 1966. na skupu o ilirskom pokretu. Očekujući da govornik dođe do znamenite rečenice kako su ilirci "bacili kroz prozor" jezik stare hrvatske književnosti (ona me je potresla već 1966., kad sam je kao gimnazijalac čuo u televizijskom prijenosu proslave), obilazio sam oko aparata i promatrao ga s radoznalošću s kakvom se i inače promatraju zastarjele tehničke naprave. Zapamtio sam ga toliko podrobno da i danas, zatvorivši oči, mogu dočarati njegove površine i bridove.
Zadržao sam se kraj aparata sve dok nije došlo vrijeme za odlazak, a vani se počeo spuštati rani zimski sumrak. Kući sam se vratio već po mraku, umoran, bezvoljan, u jednom od onih raspoloženja kad svijest o protraćenu vremenu preraste u osjećaj obuhvatnijega besmisla, kad nelagodne pojedinosti što ih čovjek pamti u vezi sa sobom i drugima budu prisutnije nego inače, kad se poslovi što ih valja obaviti u skoroj budućnosti učine jalovima ili nesavladavima.
Ali, kakav bio, taj je dan bio ispunjen Krležom, pa sam se odlučio da ga na odgovarajući način i zaključim. Možda u pokušaju da se nadovežem na štogod o čemu se govorilo za okruglim stolom, a možda i nasumice, uzeo sam s police svezak Simfonija te se, nakon nekoliko minuta nesabrana listanja i začitavanja na raznim mjestima, posvetio Panu. I gle, malo-pomalo zvuk stihova uljuljao me i raspoložio, rast pjesničkih slika reanimirao je umrtvljenu svijest, oživjele su i uspomene na nekadašnja čitanja, a ugođaj spjeva nametnuo se kao poetična protuvrijednost prozaičnim zbivanjima koja su me taj dan bila ozlovoljila. Još se, eto, može naletjeti na fine teme, u kojima ima objektivne težine i tragova osobne čitateljske biografije, a u krležijanskom kompleksu - kojem pripadaju i spjev iz 1917. i proslava s kraja 2001. - još se uvijek otkrivaju zanimljivi odnosi i suprotnosti. O svemu tome moglo bi se štogod napisati. Kad-tad.
Tags: essay pan miroslav-krleža simfonije
Page 1 of 1.
Data privacy
Imprint
Contact
Diese Website verwendet Cookies, um Ihnen die bestmögliche Funktionalität bieten zu können.