Krajem 1880 godine otišao sam jednog dana da se obrijem kod berberina, kog sam ranije bio takođe „ovjekovječio“ jednim svojim portretom. Ta je slika visjela u dućanu i među brijačevim mušterijama bila predmet velikog divljenja.
Jedno poslije podne predstavi me brica jednom mladom gospodinu, svome klijentu, koji me najučtivije zamoli da mu izradim portret. Po spoljašnjosti, ocijenih da je čovjek imućan i potražih za sliku sto i pedeset franaka. On pristade bez pogovora i pozva me da sutradan dođem k njemu na ručak. Čim nas ostavi, brijač mi malko potkresa kosu, a zatim, da bih izgledao ljepši, pređe preko nje vrućim željezom, tako da se moja kika nakostriješi i načini oko moje glave kao neki kolut. Tako dotjeran, uputim se niz bulevar Sen Mišel.
Bila je vrućina, pa sam išao gologlav, a i stoga što mi se šešir jedva držao na glavi zbog kose, koja je stršila u visinu kao ustremljeno klasje. Bilo mi je dvadeset i pet godina, a i pomisao na sutrašnji dobar ručak, davala je neku neobičnu elastičnost mome duhu i mojim nogama. Prolazio sam taman pored kafane „Au Moulin“, gdje se sva sila đaka (ponajviše medicinara) zabavljala sa svojim prijateljicama, kad najedamput jedna od tih devojaka uznese nosić u mom pravcu, pa će duhovito dobaciti :
„Dođi, mali moj Isuse, da te ižljubim!“ Ja se učinim nevješt i pođem dalje, a oni pred kafanom da popucaju od smijeha. Meni dotle, od stida, vrcale iskre pred očima. Skočih na prvi omnibus koji prođe, samo što prije da iščeznem.
Kako sam stigao u atelje, zaronio sam glavu u lavoar, i kosu tako dugo ispirao i masirao, dok je umekšala i opet polegla. To me je naučilo pameti, i od tog dana nisam više nikad dopustio da mi neko vrućim gvožđem u kosu dira.
Tags: pariz autobiografija vlaho-bukovac
Upoznah se tada i sa nekom jevrejkom, madamom Eli, koja je imala jedno krasno dijete, malu „Rizi“ (Rakelu). Anđeoska glava tog djeteta silila je na ulici mimoprolaznike da se za njom obziru. Bilo joj je sedam godina, a imala je nesreću da je na jednu nogu malo hramala. Pogodim se sa gospođom Eli, da ću joj naslikati kćerkicu. Bila je velika zima te godine u Parizu : jaka studen i mrazevi. Gospođa Eli je stanovala dosta daleko od mog ateljea, na drugoj strani varoši, te je stoga nemoguće bilo da mala dolazi k meni svakog dana u deset sati izjutra. Dogovorimo se, prema tome, da će Rizi noćivati kod mene u ateljeu, tako da bih je zarana imao na raspoloženju. Mala je spavala kraj mene, kao moje rođeno dijete. Majka bi danju došla da je obiđe. Rizi je sa mnom objedovala, a večeravali smo svi zajedno kod njene majke.
Jednoga večera poveo sam Riziku sa sobom u tadašnju kafanu „Šale“, kod zvjezdarnice. Bio je to neki sasvim diskretan „cafe chantant“, koji je poslije zatvoren. Kad je predstava bila već pri kraju i publika počela da se razilazi, primjetim kod vrata neki naročiti kikot i gungulu. Kad sam se s djetetom progurao do izlaza, imao sam šta da vidim ! Kako bi ko izašao, nilo muško, bilo žensko, ili oboje zajedno, poklizili bi i ljosnuli na tle. Popustila zima, pa mjesto snijega, sipila sitna kiša, te se uhvatila tanka poledica. Tlo se, do duše, pod fenjerskom svjetlošću laštilo, ali na led niko ni promišljao nije, i otuda graja i veselost pred izlazom. Neki od gostiju poskakali u kočije, ali je većina morala kući pješke, i tako sklizanju i padanju nije bilo kraja. Pobojah se da i ja s malom ne odmjerim trotoar, pa u tren oka smislim kako da se ispomognem. Skinem s vrata svoju vunenu kravatu, te je obavijem oko jedne cipele, a drugu cipelu obavijem maramom. Malu dignem u naručje, i na taj način srećno prevalimo cio put i stignemo do ateljea.
Ubrzo dogotovih i Riziku. Njena je majka bila vrlo zadovoljna s mojim radom, pa da bi joj lakše bilo, isplatila mi pola honorara „u naturi“, a pola u novcu. Dobih tako pedeset butelja čuvenog vina „Lacrima Christi“, koje i sama bijaše na dar dobila od nekog pomorskog kapetana, rodom iz Napolja. To je vino bilo tako dobro, da ga je gaspar Medo vrlo rado pijuckao, pa je za svog poslednjeg boravka u Parizu dolazio skoro svaki dan k meni, „na čašu vina i čašu razgovora“.
Tags: pariz autobiografija vlaho-bukovac
Dok je kraljica govorila o slici i odijelu, uđe u dvoranu lakaj sa srebrnim poslužavnikom, na kome je bio oveći kristalni suds a onim izvrsnim voćnim kompotom, što ga u Srbiji zovu „slatko“. Na Kraljičinu ponudu, latih se žlice i stadoh da se pomalo zalažem. Kompot je bio slađi od meda, pa se meni, koji baš ne volim slatkarije, teško niz grlo omicao. Bio sam u velikoj neprilici, jer sam smatrao da jedan dio toga moram, iz učtivosti, da pojedem. U neki mah poče da me obliva znoj, jer sam osećao da ću teško moći da i pola toga pojeden, a da se kakogod ne osramotim.
Najedamput se kraljica sva zažari u licu i prsnu u smijeh. Ujedno me učtivo opomenu da, za Boga, ne jedem toliko tog „slatkog“, jer da bi mi to moglo naškoditi. I uze da se žali na dvorskog maršala, što me nije upozorio na običaj (u istini malo čudnovat) da se od tog kompota uzima samo jedna žličica i odmah zaliva vodom.
Ja sam, svakako, u tom trenutku odahnuo; pa iako mi nije bilo do šale, rado sam se i sam nasmijao; ali čim smo se malo smirili, odmah sam Njeno Veličanstvo upozorio da nijesam Francuz, da sam rodom iz Dubrovnika, odnosno iz Cavtata, i da je moj jezik srpski, naime taj isti, kojim se govori u Beogradu (...)
Poslužavnik je, međutim, donio novi kompot. Kraljica, kao da je htjela da me pouči kako se uzima „slatko“, zahvati žličicom i prinese ustima malo kompota, pa onda položi žličicu na drugu stranu poslužavnika. Sad sam tek shvatio kraljičin smijeh, i moj užas postade još veći !
Tags: beograd srbija autobiografija vlaho-bukovac kraljica-natalija-obrenovic
Page 1 of 1.
Data privacy
Imprint
Contact
Diese Website verwendet Cookies, um Ihnen die bestmögliche Funktionalität bieten zu können.