Riječ uvijek iznevjeri misao. A pogotovo iznevjeri osjećaj.
Vladan DesnicaVedar sunčan dan,kora hleba i mir u duši - i ja ne mogu da smislim veće i stvarnije sreće.
Vladan DesnicaLjudi vole sve svoje, pa i svoje slabosti. I svoju ranjavost, i svoju zlu sreću, i svoje prokletstvo: i u tome leži jedan dio nas. I to naš najprisniji, naš najkrvaviji dio. Kako bismo ga dakle ne mogli voljeti?
Vladan DesnicaMots clés weaknesses
Plaši me smrt u predvečerje, smrt u jesen, smrt iza kosih zavjesa kiše.
Vladan DesnicaKad su svi mostovi bili spaljeni, pitao sam se: što si time postigao? Usamio si se, ogolio do kosti, stvorio oko sebe pojas pustoši. Lišio si se svega, pa najzad i sebe sama - osakaćena i nepotpuna bez svega onoga što te integrira i objašnjava. Drugi imaju bar svoje lance, ti nemaš ni to.
Vladan DesnicaVolja je stvar jakih, želja stvar slabih.
Vladan DesnicaŽelio bih umrijeti u sunčanom danu. Klicu te male tajne želje nosim u sebi od djetinjstva. Što me kod smrti najviše plaši, to je predstava mraka s kojom je ona skopčana. Divim se religijama Istoka, koje su uspjele da čovjeku dočaraju svijetlu, sunčanu smrt, da mu usade predstavu beskrajnog jása za grobom. One su, možda, učinile čovjeku najveće dobro koje se smrtniku može da učini.
Želio bih umrijeti izvaljen nauzak na dobroj, vrućoj zemlji, sav u suncu i jásu, umrijeti u jedrini dana, u sat uzavrelih zrikavaca. U sat kad sanjivo šute povijena žita i nijemo bujaju oteščani grozdovi, u sat vrele podnevne tišine. Plaši me smrt u predvečerje, smrt u jesen, smrt iza kosih zavjesa kiše.
Praočaj bivstvovanja rođen je zajedno s prvim tračkom čovjekove svijesti o sebi.
Vladan DesnicaGodine - to je stvar za druge, za ne-ja; baš kao i smrt. Kad reknemo ja, mi time ciljamo na onaj isti subjekt, na onaj isti intimni osjećaj jastva na koji smo ciljali i onda kad smo kao šesnaestogodišnjaci, ili šestogodišnjaci, izrekli tu zamjenicu ja. A svaki naš čin i svaka naša riječ, od rođenja do smrti, spontan su ispad i autentičan odraz onog istog našeg identiteta, onog ja koje se u nama rodilo zajedno s prvim tračkom naše svijesti, ili s prvim tračkom našeg instinkta, i koje se otada neprestano, svakim danom i svakim časom, u nama nadorađa, integrira, jedri, ocjelokupljuje, ali jezgra ostaje uvijek ono prvotno goluždravo ja. Svojstva, obilježja, kakvoće - to je ono od čega su sačinjeni drugi. Samo drugi sazdani su na taj staromodni, skolastički način. Naše ja sastoji se iz golog fakta bivstvovanja i iz primarnog, slijepog osjećaja tog bivstvovanja. Dakako, tome pridolazi i percipiranje ostalog postojećeg oko nas. I to nije neugodno; baš naprotiv. Ali to nije bitno. Zgoljni fakat bivstvovanja i goli osjećaj tog bivstvovanja. Sve drugo je sporedno, nebitno. Puki ogrtači na leđima tog našeg ja. I što je tu onda važno ako, kad se pogledamo u ogledalo, konstatiramo da taj naš isti, identični, nezamjenjivi ja ima nešto prosijedu ili prorijeđenu kosu, da su mu leđa nešto pogrbljena, da je dobio rđavu naviku da nosi naočare, i tome slične trice?
Vladan DesnicaDa. Ljudi vole i svoje krize, i svoje lomove, i svoja bankrotstva. Oni su, štoviše, ljubomorni na njih. Oni se ponekad čak i vrijeđaju kad im se ne priznaju. Jer oni imaju pravo na njih...
Vladan DesnicaPage 1 de 2.
suivant dernier » ;
Data privacy
Imprint
Contact
Diese Website verwendet Cookies, um Ihnen die bestmögliche Funktionalität bieten zu können.