Pod kvazi-mitskim totalitetom tehničke racionalnosti prijeti nam inteligencija bez patosa, inteligencija kojoj nije potreban nikakav jezik koji ima svoj vlastiti smisao jer ionako sve funkcionira bez bilo kakvog proturječja; ta inteligencija ne zna za spomen jer nije ugrožena nikakvim zaboravom: čovjek kao kompjuterizirana inteligencija bez osjetljivosti na patnju i bez morala, ukratko: čovjek kao rapsodija nedužnosti jednoga glatko funkcionirajućeg stroja. Treba li doista to biti čovjek nakon smrti čovjeka?
