Život mi je kao djevojčici bio glazba koja se neprestano pojačavala.Sve me moglo dirnuti.Pas koji prati neznanca.Od toga sam osjećala toliko mnogo.Kalendar koji prikazuje pogrešan mjesec.Zbog toga sam se mogla rasplakati.I plakala sam.Gdje završava dim iz mog dimnjaka.Kako se prevrnuta boca zaustavila na rubu stola.
Cijeli život učila sam kako manje osjećati.
Iz dana u dan osjećala sam sve manje.
Je li to starenje?Ili nešto još gore?
Čovjek se ne može zaštiti od tuge,a da se istovremeno ne zaštiti i od sreće.

Autore: Jonathan Safran Foer