U muzeju stakla videli smo rimska filigranska stakla, pa neka rana vizantijska i sirijska, pa jasna renesansna, pa flaše u obliku konja i miševa, posude na lomljivom federu, osamnaestovekovna ogledala i lustere.
Duvač je pred nama iz crvenog embriona naduvao bokal i vatrenog konja.
Duvač je škljocao zlokobnim makazama.
Gledali smo kako se prah topi i kristalizuje i kako se pesak hemijski pretvara u providnu tvrdu tečnost. Gledali smo rimske suzne bočice. Ko je toliko plakao ?
Uvek sam verovao u vezu stakla i civilizacije. Furije su furije ali se moramo praviti da su Eumenide. Ima mnogo stakla na civilizovanim mestima. Krhka je civilizacija. Na tu pomisao, duša mi je izbutra postala sva staklena i pomislio sam :
- Kako je čudno živeti u telu.
Svetla su bila nepersonalna forma života. u restoranu "Zagreb" stolice su bile složene na stolovima. noge stolica su - u karnevalski obrnutom svetu - upirale u tavanicu. Crvena slova robne kuće "Beograd" padala su niz fasadu. Manekeni u "Centrotekstilu" su stajali u Anubisovom polukoraku. Nisam znao da li je svet prerušen ili mu je ovo pravo lice ? Noćni Beograd je postao magičan. Mesec se obliznio, nebesa su postala mnogostruka. Vazduh je bio lak za udisanje. Da je umesto mene tim ulicama šetao čarobnjak iz Drohbiča, on bi primetio da je nebo pokazivalo "sve nove slojeve svetla, preseke bledozelenih stena noći, plazmu prostranstva, tkivo noćnih maštanja."
Časovničarska radnja bila je puna štrecanja sekundara, puna vremena.
Pagina 1 di 1.
Data privacy
Imprint
Contact
Diese Website verwendet Cookies, um Ihnen die bestmögliche Funktionalität bieten zu können.