Someday," Magnus said, looking at the crumpled royal person at his feet, "I must write my memoirs.
Cassandra ClareTags: memoirs magnus-bane
Granny Trill and Granny Wallon were traditional ancients of a kind we won’t see today, the last of that dignity of grandmothers to whom age was its own embellishment. The grandmothers of those days dressed for the part in that curious but endearing uniform which is now known to us only through music-hall. And our two old neighbours, when setting forth on errands, always prepared themselves scrupulously so. They wore high laced boots and long muslin dresses, beaded chokers and candlewick shawls, crowned by tall poke bonnets tied with trailing ribbons and smothered with inky sequins. They looked like starlings, flecked with jet, and they walked in a tinkle of darkness.
Those severe and similar old bodies enthralled me when they dressed that way. When I finally became King (I used to think) I would command a parade of grandmas, and drill them, and march them up and down - rank upon rank of hobbling boots, nodding bonnets, flying shawls, and furious chewing faces. They would be gathered from all the towns and villages and brought to my palace in wagon-loads. No more than a monarch’s whim, of course, like eating cocoa or drinking jellies; but far more spectacular any day than those usual trudging guardsmen.
Ipinangako ko sa sarili ko: tulad ng butil ng palay, hindi ako mapupunta sa batuhan o hihipan lang ng hangin. Mapupunla ako sa mayamang bukirin.
Rene O. VillanuevaAnd there was a deeper, less visible effect of the Truman loyalty program. Seeing its consequences for certain individuals and fearing its intrusion on their own lives, many in the government sought protection by strongly asserting their anti-Communism. In the public action that ensued, policy was based not on reality but, instinctively or deliberately, on personal caution...Those who urged a militant and sometimes military anti-Communism were considered sound, trustworthy and personally safe; those who questioned such a course were politically unsafe, possible even slightly disloyal.
John Kenneth GalbraithTags: history memoirs u-s-politics
Decision has greater virtue and force if taken after there has been eloquent dissent.
John Kenneth GalbraithTags: memoirs u-s-politics
U Parizu su postojale dve vrste snobizma, naročito među izvesnim piscima. Jedan se sastojao u tome da ljudi izigravaju katolike, što su činili čak i pojedini pisci govoreći o takozvanoj krizi katolicizma, koja je kao za inat postajala dublja što je više opadao ugled dotičnog pisca. Drugi snobizam, kome su bili potpuno naklonjeni nadrealisti, sastojao se u tome da ljudi izigravaju ateiste i antiklerikalce. U to vreme je u Parizu živeo jedan čudnovat sveštenik, verovatno malo pomerenog uma, koji je svaki čas it Sen-Silpisa odlazio na Velike bulevare i tamo cepao časopise kao La Vie Parisienne ili La Rire, izložene na kioscima, jer je smatrao da su opasni za moral dobrih hrišćana. Razumljivo, vlasnik kioska se bunio i tražio da sveštenik plati pocepane časopise, ali umesto novaca je dobijao samo zapenjene govorancije o dekadenciji i nemoralu našeg doba. Naposletku bi se pojavio policajac i u najbližu policijsku stanicu odvodio sveštenika moralistu i vlasnika kioska. Svaki put kada bi do ušiju Andrea Bretona stigao glas o nekom od takvih skandalapomenutog sveštenika, on bi odmah izdavao naređenje mladom Desnosu – koji je inače bio spreman na sve radi pobede nadrealizma – da ode u četvrt San-Silpis i pocepa sve crkvene časopise i novine na kioscima.
Giorgio de ChiricoWe have a racially based justice system that overpunishes, fails to rehabilitate, and doesn't make us safer.
Piper KermanU međuvremenu, opet po savetu nekih ličnosti koje su dobro poznavale umetničku sredinu i “ambijent”, potražio sam Gijoma Apolinera. On je stanovao u omanjem stanu na poslednjem spratu stare građanske kuće na bulevaru Sen Žermen. Subotom, od pet do osam sati, primao je prijatelje. Dolazili su slikari, pesnici, ljudi od pera, oni takozvani “mladi” i “inteligentni” koji su zastupali takozvane “nove ideje”. U Apolinerovoj kući vladala je atmosfera u stilu Balestrijerijevog Betovena. Apoliner je činodejstvovao sedeći za svojim radnim stolom; ćutljive i namerno zamišljene individue sedele su u naslonjačama i na divanima. U skladu sa ondašnjom modom i ambijentom većina njih pušili su gipsane lule nalik onim lulama koje vidimo na vašarištima pod šatrama gde se gađa u metu. Po zidovima su visile slike Marije Loransen, Pikasa i još nekih opskurnih kubista čija sam imena zaboravio. Kasnije su tamo bile okačene dve ili trii moje metafizičke slike, među njima i portret Gijoma Apolinera na kome sam pesnika predstavio iz profila kako puca u metu što je, izgleda, predskazivalo ranjavanje Apolinera u glavu tokom Prvog svetskog rata.
Odlazio sam maltene redovno na te subotnje sedeljke kod Apolinera valda zato što sam još bio premlad; dakle još sam imao izvesnu dozu naivnosti i štošta još nisam do kraja shvatao. Ali od tada nisam gajio osobito poštovanje niti simpatiju prema tom ambijentu i tamo sam se prilično dosađivao. Na te čuvene sedeljke subotom je dolazio i rumunski vajar Konstantin Brankuši, koji je nosio dugu bradu i svaki put govorio – ukoliko bi ga kogod slušao – da “oseća veliko unutrašnje zadovoljstvo”. Njegove skulpture su se sastojale od jajastih formi koje je brusio i glačao berlinskom brusilicom, tako das u svojim površinama podsećale na skulpture Adolfa Vilta. Dolazio je i Andre Deren koji se uvaljivao u naslonjaču, pušio lulu i nije progovarao nijednu reč. Dolazio je Maks Žakob koji, za razliku od Derena, nije zatvarao usta; govorio je izveštačeno, čas ironično, čas sumnjičavo. Govorom, oblačenjem i fizičkim izgledom podsečao je na šansonjere sa Monmartra koji recituju stihove i pevaju šansone, a potom obigravaju oko stokova i podsmevaju se gostima.
Tags: memoirs pariz chirico apoliner kiriko memoari
And if somehow Marc was serious, I knew that by the time our engagement was announced, I’d be an expert at celebrating. After all, practice makes perfect, and who else had this much practice?
Hilary GrossmanTags: relationships memoirs dangled-carat
« first previous
Page 4 of 4.
Data privacy
Imprint
Contact
Diese Website verwendet Cookies, um Ihnen die bestmögliche Funktionalität bieten zu können.