Voli li nekada divlja, a sada dresirana cirkuska životinja svoga krotitelja? Možda da, a možda i ne. Činjenica je da su jedno drugom potrebni. Krotitelj treba životinju da bi se, dok pod snažnim svjetlom reflektora i bježeći od kreštava tuša životinja izvodi svoje umjetničke točke, napuhnuo poput goleme kreketuše, a životinja treba krotitelja da bi u općem kaosu, koji je uvijek nanovo zasljepljuje, vidjela pred sobom neku čvrstu točku. Životinja mora znati što je gore, a što dolje, inače bi joj se svijet začas okrenuo naglavce. Bez trenera bi u slobodnom padu tresnula s visokog postolja i počela bezglavo trčati arenom te, ne pogledavši rekvizite koje joj pokazuju, nastavila gristi, grepsti i jesti sve što joj se nade na putu. Ovako je uvijek prisutan netko tko će joj reći što je uopće jestivo. Ponekad, prije negoli je daju životinji, hranu ižvaču ili je razrežu na komadiće. Tako životinja ne zna što je to iscrpljujuća potraga za hranom. A i avantura u džungli. Ali leopard iz džungle zna što je za njega dobro i što može pojesti: antilopu ili bijelog lovca koji nije pazio. Danju životinja vodi spokojan život, prisjećajući se točaka koje navečer mora izvesti, kada skače kroz plamene obruče, penje se na taburete, raljama nježno obuhvaća nečiji vrat, pleše sama ili s drugim životinjama, onima koje bi u slobodnom lovištu za svaki slučaj vodili na lancu ili onima pred kojima bi se, kada bi imala dovoljno vremena, odmah povukla. Na glavi i na leđima nosi nekakav majmunski komad odjeće, kakav možete vidjeti gdje jaše na konjima koje ukrašavaju kožnatim prekrivačima! A njen gospodar, krotitelj, pucketa bičem! Hvali je i kažnjava, ovisno o okolnostima. I ovisno o tomu što je životinja zaslužila. Ni najlukavijem krotitelju dosada ipak još nije palo na pamet da leopardu ili lavici gurne violinu u ruke. Najperverznije što je ljudsko biće dosada smislilo, ali i vidjelo, medo je na biciklu.
Elfriede JelinekTi ljupko oblikovani primjerci ljudske vrste u ovom prigradskom kmu rade svoj posao ne pokazujući nikakve znakove boli, čak ni bilo kakve naznake da bi mogli osjetiti bol. Kao da su od gume. Bol je samo posljedica volje za užitkom, za razaranjem, uništavanjem i napokon, u svojem najsavršenijem obliku, neka vrsta užitka. Erika bi rado prekoračila granicu vlastitog uništenja. U nespretnim ševama prigradskih kina ima puno više nade da će glumci osjetiti bol, da će njihova lica ukrasiti izraz boli. Ti jadni, otrcani naturščici s puno se više ljubavi unose u svoj posao jer su puno zahvalniji da mogu nastupiti u pra¬vom filmu. Puni su nedostataka, na koži im se vide mrlje, prištevi, ožiljci, bore, kraste, celulit i naslage sala. Kosa im je loše obojena. Znojni su. Prljavih nogu. U estetski zahtjevnim filmovima u tapeciranim kinima u središtu grada može se vidjeti samo površina muškaraca i žena. I jedni i drugi kao da su presvučeni najlonskom opnom otpornom na prljavštinu.
Elfriede JelinekNajperverznije što je ljudsko biće dosada smislilo, ali i vidjelo, medo je na biciklu.
Elfriede JelinekSvi u Beču, pa čak i mala djeca, znaju da nije uputno po mraku se približavati ovom mjestu; oni koji ovamo zalaze, dolaze odvojeno: lijevo dečki, desno cure. Ovdje ćete naići na starije gospode na kraju svoga poziva i života. Još se češće mogu naći njihovi izrešetani posmrtni ostaci koje je netko izbacio iz auta u punoj brzini. Policijske su istrage besmislene, jer je počinitelj došao iz savršene tišine i u njoj opet nestao. Ili je to bio svodnik koji uvijek ima alibi. Ovdje je izumljen i prvi put iskorišten pokretni madrac. Onaj tko za one stvari nema stan, sobu, novac za hotelsku sobu ili jeftino svratiše, tko nema auto, mora barem imati prenosivu podlogu koja će ga grijati i ublažiti mu pad kada ga užitak obori na tlo. Ovdje možete upoznati najljepše cvjetove beskrajnog bečkog zla: spretnog Jugoslavena ili brzog bravara iz Funfhausena što juri parkom, a za njim uz najstrašnije psovke trči profesionalka koju su prevarili za njenu nadnicu. Ali bravar iz Funfhausena ništa ne želi toliko koliko nove prozorske kapke na prozorima svoga i zaručničina stana, iza kojih će moći sakriti svinjarije svog privatnog života. Ondje mogu daleko od radoznalih promatrača na sigurnom pohraniti knjige, stereouredaje s pločama i zvučnicima, televizor, radio, zbirku leptira, akvarij, alat za hobi itd. Promatrač vidi jedino prozorske kapke od palisan-dera, ali ne i zbrku koja iza njih vlada. Ponekad može vidjeti — i poželjno je da to vidi — kućni mini bar sa šarenim bocama likera i čaše prikladnih boja, toliko izglancane da bliješte gotovo luđačkim sjajem. Barem prvih godina braka. Kasnije ih razbiju djeca ili ih žena više ne želi glancati jer muž sve češće loče vani i vraća se kući sve kasnije.
Elfriede JelinekNišta ne može promijeniti tu nepromjenljivu razliku: mladost/starost. Jednako kao što se to ne može u notaciji djela već pokojnih majstora. Tako je kako je. U notni je sustav Erika upregnuta od najranijeg djetinjstva. Pet crnih crta određuje njen život otkako zna za sebe. Ne smije misliti ni na što drugo osim na tih pet crnih crta. Taj raster, i njena majka s njim, ispleo je oko nje tako nepoderivu mrežu propisa, uredaba i preciznih naredbi da se osjeća kao smotana šunka što čvrsto stisnuta u mrežici visi u mesnici. To joj daje sigurnost, a sigurnost stvara strah od nepoznatog. Erika se boji da će sve ostati tako kako je, ali i da bi se jednog dana nešto moglo promijeniti.
Elfriede JelinekJedan kraj pokrivača zadignut je i tvori oblik istostraničnog trokuta. Lanena je plahta zategnuta poput kose na ženi koja nosi visoko podignutu pundu. Na Erikinu jastuku leži čokoladica u staniolu u obliku potkovice, preostala od Nove godine. Malo slatko iznenađenje majka miče s jastuka jer nekako mora kazniti Eriku. Na noćnom ormariću, pored svjetiljke, knjiga je koju Erika upravo čita. Iz knjige viri znak kojim obilježava mjesto gdje je stala i koji je kao dijete ukrasila svojim crtežima. Pored knjige je čaša s vodom za slučaj da Erika noću ožedni, jer majka ipak ne želi pretjerivati u kažnjavanju. Dobroćudna majka mijenja vodu u čaši kako bi voda bila što hladnija i svježija, bez mjehurića kao znaka da je ustajala i bljutava. Na svojoj strani bračnog kreveta majka ne poduzima tolike mjere opreza. Ipak je dovoljno obzirna da umjetno zubalo radi čišćenja vadi tek rano ujutro. I odmah ga stavlja natrag! Padne li noću Eriki na pamet bilo kakva želja, ona će biti ispunjena, ukoliko to ovisi o vanjskim okolnostima. No najskrivenije želje neka radije zadrži za sebe, ta zar joj nije u majčinu domu i toplo i ugodno?! Za svaki slučaj majka pored knjige stavlja veliku zelenu jabuku pa je izbor hrane pokraj jastuka doista velik. Razrezanu haljinu kao mačka mlade nosi čas ovamo, čas onamo. Na kraju je stavlja na posve novo mjesto, gdje se blistavi komad odjeće najboije vidi. Djelo majčina razaranja, koje je na kraju krajeva osobno skrivila, kći treba ugledati čim kroči kroz vrata. Sve skupa ipak ne smije biti preupadljivo. Gospođa Kohut naposljetku rasprostire ostatke haljine na ležaljku iz koje Erika obično gleda televiziju, pažljivo, kao da će Erika haljinu odmah odjenuti za koncertni nastup. Mora pripaziti da haljina zadrži kakav-takav oblik. Komadiće koji su ostali od rukava različito je posložila. Djelo svog nekažnjenog razaranja želi svima jasno pokazan.
Elfriede JelinekFazu kada su se mini suknje prvi put nosile Erika je na zahtjev majke morala preskočiti. Naredbu da Erika mora nositi duge suknje majka je opravdala tvrdnjom da Eriki ne stoji kratko. Sve su druge djevojke u ono doba odrezale donji dio sukanja, haljina i kaputa i ponovo ih porubile. Ili su odmah kupile kratku odjeću. Kotač vremena načičkan tankim svijećama djevojačkih nogu dokotrljao se i do Erike, no ona ga je na majčinu naredbu morala preskočiti — morala je preskočiti svoje vrijeme.
Elfriede JelinekMajka liježe u krevet i odmah ustaje. Već je obukla spavaćicu i kućnu haljinu. Poput ljutite tigrice hoda od jednog do drugog zida mičući pritom ukrasne predmete s njihovih mjesta i brzo ih vraćajući. Gleda sve satove u stanu i usklađuje vrijeme. Platit će joj Erika što se ovoliko uzrujala!
Ali čekaj! Evo je, stiže! U bravi se jasno čuje škljocanje i zapinjanje ključa, a zatim se otvaraju vrata što vode u sivu i strašnu zemlju majčinske ljubavi, Erika ulazi. Žmirka u jarko osvijetljenom hodniku kao da je noćna ptičica koja je malo previše popila. Po cijelom su stanu svjetla upaljena kao da se nešto slavi. No vrijeme je svete pričesti odavno, i neiskorišteno, prošlo.
Tiho, ali zajapurena lica, majka izlijeće iz sobe, gdje je napokon bila ostala čekati, i pritom zabunom ruši nekoliko stvari s polica. Od siline zaleta na pod je srušila i kćer, započevši tako odmah borbu koja je trebala uslijediti nešto kasnije. Bez glasa šakama udara kćer, koja nakon početnog šoka počinje udarce uzvraćati. Iz Erikinih se potplata širi strašan smrad što podsjeća na raspadanje. Počinju se, vodeći računa o susjedima koji sutra moraju rano ustati, bez glasa hrvati. Ishod je neizvjestan. Možda iz poštovanja dijete u posljednjoj sekundi pušta majku da pobijedi. A majka, vjerojatno u brizi za Erikinih deset batića, njen alat, pušta dijete da pobijedi. Zapravo je dijete snažnije od majke, jer je mlade. Osim toga, majka se već potrošila u tučnjavama s ocem. No dijete još uvijek nije naučilo majci pokazati svoju fizičku snagu i nadmoć. Svom snagom majka cijelim dlanom udara po glavi kasni plod tijela svoga. Svilena marama s naslikanim konjskim glavama skliznula je s Erike i lepršajući se zaustavlja, kao naručeno, na svjetiljci u predsoblju te prigušuje svjetlo, što bi više odgovaralo nekom za oko ugodnijem prizoru. Kći, kojoj se zbog potplata punih govana, gline i trave, neprestano kliže, u puno je gorem položaju. Učiteljica je cijelom dužinom tijela tresnula na pod, a tanki je tepih od trstike samo neznatno ublažio pad. Podigla se poprilična buka. Sikćući, majka govori Eriki da bude tiho zbog susjeda! Erika joj uzvraća istom mjerom: Tiho! Jedna drugu grebe po licu. Kći ispušta glas sličan onom lovačkog sokola što lebdi iznad žrtve i kaže da se susjedi mirne duše ujutro mogu žaliti koliko god hoće jer će se pred njima ionako morati opravdavati majka. Majka ispušta urlik i odmah ga prigušuje. A onda ponovo napola nijemo, napola tihim glasovima popraćeno dahtanje, cviljenje, stenjanje i batrganje. Majka odlučuje zaigrati na kartu samilosti i, budući da je ishod borbe neizvjestan, poseže za nepoštenim sredstvima: upozorava na svoju starost i skoru smrt. Iznosi te argumente u pola glasa, jecavo nižući slabe izgovore kojima objašnjava zašto danas ne može pobijediti. Eriku pogađaju majčine jadikovke, jer ne želi da majka u ovom hrvanju strada. Erika kaže da je majka prva počela. Majka odgovara da je prva počela Erika. Ova je večer majci skratila život za barem mjesec dana. Erika grebe i grize majku samo s pola snage pa majka koristi naglo stečenu prednost i Eriki odjednom s čela čupa cijeli pramen kose, na koju je Erika jako ponosna jer joj se tu kovrča. Nato je Erika vrisnula prodornim glasom, koji je majku toliko preplašio da je odmah prestala čupati.
Porok je u načelu uvijek ljubav prema neuspjehu.
Elfriede JelinekErika se odrekla svoje volje. Svoju volju, kojom je dosada upravljala majka, predaje poput štafetne palice Walteru Klemmeru. Naslanja se na zid i čeka odluke o sebi. Odriče se, istina, svoje slobode, ali postavlja jedan uvjet: Erika Kohut upotrijebit j:e svoju ljubav za to da ovaj mladić postane njen gospodar. Što više vlasti nad njom zadobije, to će vise postajati njena, Erikina, tvorevina. Klemmer će već potpuno biti njen rob kada se budu, na primjer, odvezli u Ramsau na planinarenje. Ali on će se, naravno, smatrati Erikinim gospodarom. Da bi to postigla Erika će upotrijebiti svoju ljubav. Jer to je jedini način da se njihova ljubav ne istroši prebrzo. On mora povjerovati: ta mi se žena potpuno predala. Ali će zapravo on postati Erikino vlasništvo. Tako to ona zamišlja. Sve može poći nizbrdo jedino ako Klemmer pročita pismo i osudi njegov sadržaj. Zbog gađenja, srama ili straha, ovisno o tomu koji će osjećaj u njemu prevladati. Svi smo mi ljudi i stoga nesavršeni, tješi Erika lice muškarca preko puta sebe, koje upravo želi poljubiti i čije se crte sve više smekšavaju te gotovo rastapaju. Pod njenim pogledom učiteljice.
Elfriede Jelinek« ; premier précédent
Page 5 de 8.
suivant dernier » ;
Data privacy
Imprint
Contact
Diese Website verwendet Cookies, um Ihnen die bestmögliche Funktionalität bieten zu können.