Istina? Istina je ono što ljudi mogu vjerovati, a ljudi opet vjeruju zato što im je to zbog nečeg potrebno. Kao i svaki drugi ljudski proizvod, i istina zadovoljava neke ljudske potrebe. Pa ako ljudi doista imaju potrebu za čudesima, oni će ih prihvatiti kao istine. Samo, to je pitanje: postoji li takva potreba?
Ranko MarinkovićJer, vidite, u teatru gledaoca osvaja magija igre, magična moć takozvane umjetnosti. On hoće da bude žalostan, da plače, da pati, a sve to ni za što - za hekubu!, kako reče Hamlet.
Ranko MarinkovićI tako uđe u naš život neko lice - nepoznanica. Ukrca se u našu mirnu (hm, mirnu?) plovidbu, zagonetni putnik koji nam odjednom oduzme svaki smisao za zbilju. Isiše naprosto svu volju i počinju naša slatka lutanja. Po iluzijama.
Ranko MarinkovićMots clés love
Plemeniti život karanfila! Iz najogavnijeg blata u tegli izrasli su u takav neizreciv miris. Bojom i mirisom karanfil je divno izrazio sebe. A čime si se ti izrazio? Karanfil ima korijen u gnoju, a iz njega je izvukao miris i crveni cvijet. A što si ti izvukao iz gada što ga nosiš u sebi?
Ranko MarinkovićRuke. Svemu su krive ruke. To je kod nas i kod majmuna koji jedini medju životinjama imamo ruke!
I gledao je ruke. Ruke pametne i vrijedne, svemoćne i lukave, strašne, zločinačke ruke. Mogu se stisnuti u šaku, raširiti u lepezu i sklopiti u najropskiju molitvu. Njima se može dohvatiti nož i pištolj i protivnički grkljan…
Rukama se može zadaviti!
Ta ga je činjenica zaprepastila. Ovim istim rukama kojima se miluje draga po kosi i pas niz dlaku, kojima se odmahuju pozdravi i šalju poljupci onima koji odlaze ili onima koji ostaju… Ruke rade, grade, stvaraju, onda opet uništavaju i ruše što su stvorile. Lude ruke. Ruke hvataju ruke, uvjeravaju se stiskom o medjusobnom prijateljstvu, bratstvu, solidarnosti i vjernosti do smrti, zatim ruke ustaju protiv ruku, bore se protiv ruku, sakate ruke. Ruke ubijaju ruke. Ruke ubojice. Svemu su krive ruke, to je jasno. A da nema ruku? — nosovi bi nam se izdužili u surle ubilačke, bili bismo mali dvonožni opaki slonovi.
Mots clés marinković ruke
Ali to su riječi! Riječi ne dolaze iz želje, nego s jezika. Lako je jeziku mljeti koješta; od toga se umire samo u onim knjigama koje ti listaš. Jezik izbaci u svijet svoje riječi (uostalom, uvijek iste i davno poznate riječi) i rasplinu se kao dim. Ništa se nije dogodilo. Svijet i dalje hoda, jede, puši i spava, i opet govori riječi, i opet se ništa nije dogodilo. Svijet želi govoriti, ali svoje želje ne iskazuje riječima; štoviše, riječima ih skriva i zaklanja. Riječi su maska. On ne želi ono što govori.
Ranko MarinkovićMots clés citat riječi marinković ruke ranko-marinković
Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam ŽIV ZAUVIJEK. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...
Ranko MarinkovićNisam ratnik da bih vjerovao u pobjedu. Nisam državnik da bih vjerovao u silu.
Nisam pjesnik da bih vjerovao u slavu.
Nisam vjernik da bih vjerovao u trublje anđeoske na posljednjem sudu. Nisam pokajnik da bih očekivao milost. Nisam očajnik da bih priželjkivao smrt. Ja sam čovjek začet u sljepilu strasti, u mraku utrobe, porinut u vrijeme za mučno trajanje. Dali su mi na put radosti i boli (više boli, manje radosti) i dva oka da gledam mučenje i dva uha da slušam jecanje najmukotrpnijeg bića koje je izmislilo i plač i smijeh. I usta su mi dali da žvačem gorki zalogaj. I jezik da govorim: jao! Dali su mi ruke da gradim i rušim, da grlim i ubijam! I noge da bježim kad me progone, i sam da progonim. Imam srce da bih trpio jače od svih životinja. Imam razum da bih se mogao nadati sutrašnjemu danu koji bi mogao donijeti nešto radosti. A kad radosti ne bude, opet ću se nadati i lažima ispunjavati misli svoje da bi mi san pao na oči. I sanjat ću da sam živ zauvijek. Ali probudit će se tada Polifem-kiklop jednooki, i navalit će golem kamen na spilju moga sna i neće biti izlaza. Zgrabit će me nešto strašno, ogromno, i probudit ću se u rukama ljudoždera...
Ta tko kaže da ljubav nije jača od smrti? Osobito naša ljubav od tuđe smrti.
Ranko MarinkovićIza bogataša stoji policija, suci, žandari, generali, admirali, vojska, a tko je iza ovih jadnih, gladnih, golorukih, tko?
Ranko MarinkovićPage 1 de 7.
suivant dernier » ;
Data privacy
Imprint
Contact
Diese Website verwendet Cookies, um Ihnen die bestmögliche Funktionalität bieten zu können.