Klemmer nastavlja čitati pismo, koje ni uz najbolju volju ne može ozbiljno shvatiti budući da u njemu stoji kako ne smije ispuniti ni jednu njenu molbu. Ako te ja, ljubljeni moj, zamolim da olabaviš lance kojima sam okovana i ako mi ti uslišaš tu molbu, možda bih se mogla osloboditi svojih okova. Zato je jako važno da ne obraćaš pozornost na moje molbe! Naprotiv, kada te preklinjem da mi nešto" učiniš, ti se pravi da si to doista i htio učiniti, ali zapravo samo još jače i okrutnije pritegni okove na mojem tijelu i remenje za dvije-tri rupice, što jače, to bolje za mene, a osim toga najlonkama, koje ću staviti sa strane, napuni mi usta i potom usta što je čvršće moguće zaveži, tako da ne mogu ni pisnuti.
Elfriede JelinekMajka se čudi što muškarac namjerava otići tek nakon svađe. Uopće je ne zanima o čemu razgovaraju, govori sama sebi. Zasad se još nitko ne žali. Uto je obraz gospode Erike pogodila i druga pljuska. Nimalo ugodan dodir kože o kožu. Erika tiho cvili da ne probudi susjede. Majka počinje pažljivije osluškivati i razabire da iza vrata sobe taj muškarac njenu kćer degradira u neku vrstu vreće za boksa - nje. Majka ga ljutito upozorava da oštećuje tuđe vlasništvo, naime njeno!
Elfriede JelinekKlemmer je ponovo udara u lice, iako mu ona govori: Molim, samo ne po glavi! Čuje ga kako govori o njenim godinama, da joj je najmanje trideset i pet, sviđalo se to njoj ili ne. Počinje je tištati to što on ne skriva kako mu se seksualno gadi. Pogled joj zamagljuju suze. Klemmer je očaran, jer konačno na dar dobiva djela ponikla iz mržnje; svijet se oko njega razbistruje poput oblačna dana u kasno ljeto. Sam je sebe dovoljno dugo zavaravao da je ovaj predivan bijes što ga osjeća zapravo ljubav. Dugo je uživao u toj samoobmani, ali sada su maske pale. Žena što leži pred njim na podu puno toga u njegovu ponašanju tumači kao strastvenu čežnju, ali njegovo bi se ponašanje samo donekle moglo opravdati strašću. To je sve mogla čuti Erika Kohut. Ali sada je dosta, najdraži! Prijeđimo na ljepše stvari! S repertoara ljubavnih postupaka Erika želi izbrisati one koje izazivaju bol. Na vlastitoj je koži osjetila što bol znači i moli ga da odsad prijeđu na normalne oblike prakticiranja ljubavi. Približimo se jedno drugom s razumijevanjem. Walter Klemmer ponovo je grubo zgrabio tu ženu koja mu govori da se predomislila. Molim te, ne tuci me! Moj je ideal ipak uzajamno uzvraćanje osjećaja, mijenja Erika svoje mišljenje, ali prekasno. Iznosi mu svoj novi stav, govori danjoj, ženi, treba puno topline i pažnje, pritišćući pritom rukom usnu što krvari. To je neostvariv ideal, odvraća joj muškarac. Samo čeka da žena ustukne još koji korak da bi je ponovo mogao udariti. Ono što ga goni naprijed instinkt je lovca. Instinkt veslača i tehničara na brzim vodama što upozorava na pličine i stijene. Pruži li žena prema njemu ruku, on odlazi! Erika preklinje Klemmera da pokaže svoje dobre strane. No on je osjetio zov slobode.
Elfriede JelinekU međuvremenu Klemmer ismijava ženino tijelo zgrčeno na podu. Ruga se da joj je s obzirom na godine već pet do dvanaest! Erika ga zaklinje neka se sjeti svega lijepoga i ružnog što su prošli na nastavi. Pita ga molećivim glasom: Zar ti nije drago sjetiti se razlika medu sonatama? On se ruga muškarcima koji dopuštaju da im žene stalno prigovaraju. On nije jedan od njih, a ona je jednostavno pretjerala. I uopće, čudna je osoba. Gdje su joj sada bičevi i okovi? Klemmer joj ostavlja mogućnost izbora: ja ili ti. On je već odabrao: sebe. Ali u mojoj mržnji ti se ponovo rađaš, tješi je iznoseći naglas svoj stav. Zlostavljajući je i dalje, udarajući je po glavi, baca joj mamac: Da već nisi žrtva, ne bi mogla postati žrtva! Obasipajući je udarcima, pita je gdje joj je sada njeno divno pismo. Odgovor je suvišan.
Elfriede JelinekErika mu plačući proturječi da nije htjela ovo, nego nešto drugo. Onda se sljedeći put moraš točnije izraziti, predlaže joj muškarac i ponovo je udara. Udarajući je nogama po tijelu, objašnjava ženi jednostavnu jednadžbu: ja sam ja. I toga se ne sramim. Stojim iza toga što jesam. Prijeti ženi da ga mora prihvatiti takvog kakav jest. Jer kakav sam takav sam. Eriki je od udaraca napukla nosna kost i jedno rebro. Skriva lice rukama, što joj Klemmer odobrava. Ovakvo lice nije baš nešto posebno, zar ne? Ima i ljepših lica, kaže stručnjak Klemmer i čeka da žena potvrdi kako ima i ružnijih lica.
Elfriede JelinekProzorska stakla blistaju na svjetlu. Njihova se krila ne otvaraju ovoj ženi. Ne otvaraju se svakom. Nema dobra čovjeka, iako ga svi prizivaju. Mnogi bi rado pomogli, ali ništa ne poduzimaju. Žena okreće vrat u stranu, iskezivši zube poput bolesna konja. Nitko joj ne stavlja ruku na rame, nitko joj ne pomaže nositi teret. Umorno se osvrće za sobom. Nož je treba pogoditi u srce i u njemu se okretati! No snaga koja joj je ostala nije dovoljna za to. Pogled joj je prazan. Bez ikakve ljutnje, bijesa ili strasti Erika Kohut zariva nož u rame, iz kojega odmah počinje teći krv. Bezazlena je ta rana, jedino mora paziti da u nju ne ude prljavština i gnoj. Ali svijet, neranjen, nije stao. Mladi su ljudi nestali u zgradi, odakle sigurno neće neko vrijeme izlaziti. Uokolo kuća do kuće. Stavlja nož u torbicu. Na Erikinu ramenu zjapi rana; meko se tkivo bez otpora rastvorilo. Razrezala ga je čelična oštrica, a Erika odlazi. Hoda. Ruku je položila na ranu. Nitko ne ide za njom. Korača kroz mnoštvo režući ga poput čeličnog brodskog trupa. Ne osjeća strašne bolove što ih je očekivala. Prednje au¬tomobilsko staklo zabljesnulo je.
Patentni zatvarač na haljini ne može se zatvoriti pa joj sunce grije leda. Grije ih sve jače. Erika hoda i hoda. Leda su joj već sasvim topla. Iz rane joj kaplje krv. Prolaznici najprije gledaju u ranu, a potom u njeno lice. Neki se čak okreću. Ne svi. Erika zna kojim smjerom mora ići. Ide kući. Hoda polagano ubrzavajući korak.
(...)não sabe como pode amor ser tão mal recompensado, que é como quem diz o seu amor. Esperamos sempre do nosso trabalho a recompensa. Acreditamos que o trabalho dos outros não precisa de ser recompensado, esperamos poder pagá-lo mais barato.
Elfriede JelinekO que é sensível tem de morrer pelo fogo, qual borboleta frágil da noite. E é por isso, diz Erika Kohut, que estes dois seres doentes à mais alta escala, isto é, Schumann e Schubert, irmanados pela partilha do mesmo prefixo, são os que têm um lugar mais próximo do meu coração dilacerado. Não o Schumann a quem já todos os pensamentos desertaram, mas o Schumann, mesmo mesmo antes disso ter acontecido! Uma unha negra antes disso! Ele já adivinha a deserção do seu espírito, já sofre com isso até aos seus vasos mais capilares, despede-se já da sua vida consciente, embrenhando-se pelos coros dos anjos e dos demónios, segura-se, porém, mais uma última vez, não mais possuidor da sua total consciência. Ainda um perscrutar nostálgico mais, o luto pela perda do bem mais precioso: ele próprio. A fase em que ainda se sabe o que em si próprio se perde, antes de renunciar por completo.
Elfriede JelinekErica tem receio que tudo fique como está e tem receio que algo se possa vir a alterar. Luta violentamente para conseguir respirar, uma espécie de ataque de asma, e depois não sabe que fazer com tanto ar.
Elfriede JelinekHet hoofd van een meisje van een jaar of vier wordt door een moederlijke orkaanoorvijg achterovergeslagen en roteert eventjes hulpeloos als een duikelaartje dat zijn evenwicht heeft verloren en daarom de grootst mogelijke moeite heeft weer overeind te komen. Eindelijk staat het kinderhoofdje weer loodrecht boven de wervelkolom, en het laat vreselijke geluiden horen, waarop het door de ongeduldige vrouw weer uit het lood wordt geslagen. Het kinderhoofdje is nu al gekleurd met onzichtbare inkt, de moeder is nog veel erger dingen van plan. Zij, de vrouw, moet zware tassen sjouwen en zou dat kind het liefst zien verdwijnen door een rioolrooster. Om het kind te kunnen mishandelen moet zij namelijk elke keer even de zware tassen op de grond zetten, en dat betekent extra werk. Die kleine moeite lijkt het haar echter wel waard. Het kind leert de taal van het geweld, maar het leert niet vlot en onthoudt ook op school niets. Een paar woordjes, de allernodigste, beheerst het reeds, al kan men ze bij dat gedrein slechts gedeeltelijk verstaan.
Elfriede Jelinek« prima precedente
Pagina 6 di 8.
prossimo ultimo »
Data privacy
Imprint
Contact
Diese Website verwendet Cookies, um Ihnen die bestmögliche Funktionalität bieten zu können.