Tokom noći, ustajao sam da bih potražio svoju omiljenu Bodlerovu knjigu, male pesme u prozi, i glasno sam čitao najlepšu od njih U osvit. Znač li je ? Počinje ovako : Najzad sam ! Nema više tandrkanja okasnelih i satrvenih fijakera. Ako ne i počinka, nekoliko časova ćemo imati tišinu. Najzad je iščezla tiranija ljudskog lica, i ostaće mi jedino da podnosim bolo d sebe. A završava se grandiozno, uzdiže se, uspravan, i okončava kao molitva; istinska molitva, veoma jednostavna, izvedena rukama, nespretna i lepa kao molitva nekog Rusa. – Priličan put je imao da pređe da bi dospeo do tog cilja, Bodler, i prešao ga je na kolenima. Koliko god bio daleko od mene, jedno od bića koja su mi najviše strana – često nisam kadar da ga razumem – pokatkad, ipak, u dubini noći, dok bih ponavljao njegove stihove poput deteta, on je bio moj bližnji, moj smoždeni sused, osluškujući, prislonjen uz tanku pregradu, kako moj glas jenjava. Tada je među nama postojala neka neobična veza, totalna deoba, jednako siromaštvo i, možda, jednaki strah.
Rainer Maria RilkeU Parizu sam proveo nedelje u Nacionalnoj biblioteci čitajući knjige davno željene, ali beleške koje sam tada pravio, ničemu mi ne služe, jer tokom mog čitanja sve mi je izgledalo izvanredno novo i važno, i osećao sam silno iskušenje da prepišem celu knjigu, pošto nisam mogao da je ponesem sa sobom. U stvari, zbog svog neiskustva lutam po knjigama sa stalnim i priglupim divljenjem primitivca, pa iz njih izlatim dezorijentisan, obuzet najpovršnijim odblescima. A takav sam i kad je reč o događajima koji dolaze i prolaze – lišen sam dara da biram i sposobnosti da ih vedro saberem, ogledalom okrenutim u svim smerovima, i pohvatam sve slike.
A šta me staje da se vežem za značajne stvari! Ništa, sem da tada uleću svakakve trice i kučine svakodnevnog života, brige zbog novca, koještarije i nepredvidivosti, lupanje vratima, zadasi, časovi koji otkucavaju i ne prestaju da vas podsećaju na red – sve se to oglašava ne libeći se preda mnom, trivijalno brblja iz dana u dan. Tako je bilo nekad i oduvek, ali je postalo još moćnije tokom ovih godina bez zaštite i prožetim brigama : sve prolazi kroz mene ludom brzinom, podjednako suštinsko i najuzgrednije, i nikakvo jezgro, nijedna čvrsta tačka ne može da se obrazuje u meni – postao sam mesto čitavog niza unutrašnjih susreta, ulični prelaz, a ne kuća ! A ovako ili onako, voleo bih da se dublje povučem u sebe, u manastir koji je u meni i u čijem zvoniku su okačena velika zvona.
Moja borba, Lu, i opasnost koja se nadvija nada mnom sastoje se u tome da ne mogu da postanem realan, da uvek postoje stvari koje me nište, događaji koji me gaze, realniji od mene, kao da ne postojim ... Jedino tokom dana kad radim (veoma retkih) postajem realan, postojim, zauzimam prostor poput neke stvari, imam težinu, padam, a zatim se neka ruka ispruža i podiže me. Ugrađen u zdanje velike realnosti, imam tada osećaj da sam noseći element, postavljen na duboke temelje, uokviren sa desne i leve strane drugim nosećim elementima. Ali, svaki put, posle tih trenutaka ugrađivanja, ponovo bivam kamen daleko odbačen, inertan poput travke. A činjenica da se ti trenuci odbacivanja nikako ne proređuju, več bivaju, naprotiv, sve stalniji, zar ne bi trebalo da me plaši ? Počivam li tako, potpuno onemoćao, ko če me naći ispod svega toga što me pokriva ? I nije li moguće da sam ja već odavno pretvoren u prah, gotovo nalik zemlji, gotovo izravnan s tlom, i to tako dobro da već preko mene prelazi neki sumorni drum ?
Rainer Maria RilkeLos pájaros nos traspasan en vuelo silencioso.
Rainer Maria Rilke...Οἱ ἄνθρωποι ἔχουνε βρεῖ γιά τό κάθε τί τήν εὐκολότερη (συμβατική) λύση, τήν εὐκολότερη ἀπ' ὅλες τίς εὔκολες λύσεις. Εἶναι ὡστόσο φανερό πώς πρέπει νά στεκόμαστε στό Δύσκολο. Κάθε ζωντανή ὕπαρξη σ' αὐτό στέκεται... Εἶναι γόνιμη ἡ μοναξιά ἐπειδή εἶναι δύσκολη...
Rainer Maria RilkeTo keep growing, silently and earnestly, through your while development; you couldn’t disturb it any more violently than by looking outside and waiting for outside answers to question that only your innermost feeling, in your quietest hour, can perhaps answer.
Rainer Maria RilkeTake the destiny upon yourself, and bear it, its burden and
its greatness, without ever asking what reward might come from outside. For the creator must be a world for himself and must find everything in himself and in Nature, to whom his whole life is devoted.
You ask me. You have asked others before this. You send them to magazines. You compare them with other poems, and you are upset when certain editors reject your work. Now (since you have said you want my advice) I beg you to stop doing that sort of thing. You are looking outside, and that is what you should most avoid right now. No one can advise or help you — no one
Rainer Maria RilkeWorks of art are of an infinite solitude, and no means of approach is so useless as criticism. Only love can touch and hold them and be fair to them. — Always trust yourself and your own feeling, as opposed to argumentations, discussions, or introductions of that sort; if it turns out that you are wrong, then the natural growth of your inner life will eventually guide you to other insights. Allow your judgments their own silent, undisturbed development, which, like all progress, must come from deep within and cannot be forced or hastened
Rainer Maria RilkeAlways trust yourself and your own feeling, as opposed to argumentations, discussions, or introductions of that sort; if it turns out that you are wrong, then the natural growth of your inner life will eventually guide you to other insights. Allow your judgments their own silent, undisturbed development, which, like all progress, must come from deep within and cannot be forced or hastened. Everything is gestation and then birthing. To let each impression and each embryo of a feeling come to completion, entirely in itself, in the dark, in the unsayable, the unconscious, beyond the reach of one’s own understanding, and with deep humility and patience to wait for the hour when a new clarity is born: this alone is what it means to live as an artist: in understanding as in creating.
Rainer Maria Rilke« prima precedente
Pagina 53 di 55.
prossimo ultimo »
Data privacy
Imprint
Contact
Diese Website verwendet Cookies, um Ihnen die bestmögliche Funktionalität bieten zu können.